ANTE TOMIĆ: Nitko nam nije bliži od Srba.

Ako vam je svejedno tko je Hrvat, a tko Srbin, ako to ne želite naučiti, tada i ne hoteći činite jednu vrstu etničkog čišćenja. Vi zaboravom istrebljujete narode

Nevjerojatno je kako Hrvati slabo poznaju matematiku i fiziku, i kako su totalni antitalenti za kemiju, i kako ne umiju čitati note, i kako ne govore stranim jezicima, i kako nisu čitali ni Dickensa ni Balzaca, i kako mnogi ne bi znali pokazati Indijski potkontinet na karti Azije, niti blage veze imaju o atenskoj demokraciji ili o križarskim ratovima, ali svaki Hrvat i svaka Hrvatica, pa i da nemaju nego četiri osnovne, uvijek nepogrešivo znaju kad je netko Srbin.
Nešto je sramotno to znanje, pokazuje se obično u nelagodi, nevoljko i šapatom, kao nekakva luckasta nastranost, ali nije nužno loše. Naprotiv, znati tko je Hrvat, a tko Srbin, možda je i bolje od neznanja onih pacifističkih i liberalnih naivaca što se kunu da do devedesete uopće nisu marili za to. Dirljiva je neupućenost toga krasnog, odgojenog, tolerantnog, dobronamjernog svijeta, ali ne pomaže. Kako bi inače nacionalni identiteti preživjeli da se za njih ne zna, da svi bezbrižno odmahujemo govoreći: “Ah, to nije važno”.

Važno je, pobogu. Mora biti važno ako su tisuće zbog toga spremni poginuti ili ubiti. Ako i niste među njima, kao što ja nisam, pa i ako mislite da je to glupo, kao što ja mislim, valja opet cijeniti hrabrost i žrtvu i jednih i drugih, i Srba i Hrvata, i pamtiti tko su oni bili jer su oni željeli da to zapamtite.

Ako vam je svejedno tko je Hrvat, a tko Srbin, ako to ne želite naučiti, tada i ne hoteći činite jednu vrstu etničkog čišćenja.

Vaš je genocid intelektualne naravi, vi zaboravom istrebljujete narode. Istina, to je daleko ugodnije i čistije nego da ih istrebljujete kalašnjikovom, ali opet, ja mislim da to ne biste smjeli raditi.

Valja te stvari naučiti i znati. Glupo je pretvarati se da one nisu važne, kad jesu.
Zabavan seks

A životno je važno, zateći ću vas sada jednom politički nekorektnom tvrdnjom, i da se pretjerano ne miješamo, da i u Hrvata i u Srba uvijek postoji određeni dio onih što drže do nacionalne čistoće. Iako, znamo, za to nema nijednog razumnog razloga, iako je znanstveno potvrđeno da je seks između Hrvata i Srba jednako zabavan i osvježavajući i u više nego zadovoljavajućem postotku rezultira savršeno zdravim primjercima ljudske vrste, dobro je da postoje oni koji to nikada ne bi učinili.

Imam znanca koji je vrlo ponosan Srbin, rodom iz sinjskog kraja. Ako i jesmo različite nacionalnosti, po zavičajnoj se liniji nas dvojica odlično razumijemo i sve možemo reći jedan drugome.

Prije nekog vremena on mi je tako priznao kako mu nije drag Milorad Pupovac, glavni politički predstavnik hrvatskih Srba.
‘Nije on loš, ali...’

“Ne razumijem, meni se čini pristojan čovjek”, kazao sam začuđeno.

“Ma, nije on loš, ali mater mu je Hrvatica. Ne volim ti ja te miješane”, objasnio mi je znanac bez nelagode i skanjivanja, a ja sam se složio, premda zaista ne dijelim njegovo mišljenje.

Zbog etničke je raznolikosti presudno da ima i takvih kao on. Jer, što bi ostalo i od Srba i od Hrvata da nije bilo blesavih nacionalnih tabua i zabrana, da su momci iz Islama Grčkog slobodno tražili divojke u Islamu Latinskom.

Identiteti bi se izmiješali, pretopili jedni u druge i to bi, jasno, u jednu ruku bilo super, jer se tada ne bi dogodili ni konclogor u Jasenovcu ni klanje na Ovčari, ali bi na drugoj strani i mnogo dobroga bilo izgubljeno.

Da nema onih što se mršte na matere krive nacionalnosti, ne bi bilo Desnice ni Matavulja, ni manastira Krka, ni Srpskog kulturnog društva Prosvjeta. Niti bi moj prijatelj Boris pisao za Srpske novosti, a moj drugi prijatelj Alem ilustrirao njegov tekst da su se srpski penisi špancirali hrvatskim vaginama i obrnuto.

Osjetljiv je to ekosustav i mnoge različite, često i suprotstavljene vrijednosti moraju biti perfektno uravnotežene, da se pravoslavna i katolička sela s mrzovoljom i nepovjerenjem, izdaleka gledaju, a da se ipak ne krenu uništavati minobacačkom vatrom.

Zbog toga sam odobravajući klimnuo onome znancu, Srbinu iz sinjskog kraja.

On je, nesumnjivo, nacionalist, i to često zna biti odvratno, ali ne ide zapravo ni bez njih. Ekosustav bi se srušio. Nacionalisti su nezamjenjiva karika ovoga hranidbenog lanca.

Osim toga, tako me je ganuo, kao rod rođeni mi je bio kad je Pupovcu zamjerio mater Hrvaticu. Tako bi nešto, samo s drugim etničkim predznakom, rekla moja pokojna baba, ili moja tetka, ili ćaća, samo bi neodgojeni Vlaj iz Sinja, Drniša ili Imotskog tako otvoreno, neposredno i iskreno priznao nacionalnu netrpeljivost.

U trenutku sam se osjetio domaće, razumio sam toga Srbina kako njega nijedan Srbin iz Pomoravlja ne bi razumio i on je meni bio moj više nego bi ijednog Hrvata iz Međimurja mogao držati svojim.
Idioti na kretene

Baš smo se krasno našli mi i Srbi, pomislio sam tada. Namjerili se idioti na kretene.

I premda, ustvari, nije jasno tko su jedni, a tko drugi, i vjerojatno ni znanstveni kongres najboljih svjetskih biologa, sociologa, antropologa, psihologa i psihijatara ne bi rasvijetlio što točno čini Hrvate, a što Srbe, to nešto eterično i nedohvatljivo što nas razlikuje nepogrešivo prepoznaju i oni s četiri razreda pučke.

Sve je s nama i Srbima tako ludo i kontradiktorno, i smiješno i užasno, i odijeljeno i pomiješano.

Vjekovima smo se krivo gledali sa susjednih brda i mrko, bez pozdrava mimoilazili na drumovima, ali uistinu nismo mogli jedni bez drugih.

Često ništa nije presudnije određivalo naš identitet nego činjenica da nismo oni, i ništa njih nije definiralo kao činjenica da nisu mi.

I kad danas gledam one dvadeset godina stare snimke Oluje, sve mi je bistrije da je i dio nas tada otišao preko Bosne na traktorima.

Mi idioti nemamo nikoga bližega od tih kretena, a ni oni kreteni, bogami, nemaju bližeg roda od nas idiota.

(jutarnji.hr)