Nekad sam voljela zastave
Kako i ne bih, kad su tako lijepe, šarene, pričaju priče o narodima, a i volim geografiju. Znam sve gradove, države, i naziv najmanjeg sela u Africi, ali ne znam tko mi je prvi susjed u gradu u kom živim.
Pravilnije bi onda bilo reći, nekad sam voljela geografiju, ali ne mogu. Jer me više od geografskih širina, bole granice i kilometri.
Zašto ne volim zastave? Pričaju o ljepotama različitosti, ali – ja više ne volim razlike. Eto zašto.
Nekad sam voljela različitost, a jednu vrstu volim i sad – onu u punom smislu, različitost u pigmentu kože, u narodnim običajima, u kulturnim dobrima, reljefu, jezicima. To su razlike na koje svatko treba biti ponosan, mada su nas jezici iskvarili.
Mene je i mašta iskvarila.
Maštala sam, od malena, gledajući zastave, o nekom ujedinjenom svijetu, gdje riječ demokracija nije samo slovo na papiru, gdje ljudi imaju prava, gdje vole svoje i poštuju tuđe.. A tada nisam znala da postoje ratovi. Da postoje neki ‘veliki’ ljudi koji u te ratove šalju nevine ljude da ginu umjesto njih. Da se bore umjesto njih. I da, umjesto njih, pale tuđu kulturu zastave. Nisam znala da ljudi ubijaju, osim na filmovima, niti koji bi bili njihovi razlozi za to.
A onda sam odrasla. Mašta me ošamarila po licu, toliko da mi je napravila imaginarni ožiljak.
Lagali su me da je svijet lijepo mjesto, lagali su mene, a i vas. I vi lažete svoju djecu. I to je, valjda, u redu, jer imaju kad saznati da je svijet daleko od lijepog.
Svijet je mjesto na kom se zastave pale, i to bude vijest na Dnevniku. Mjesto na kom se države, koje su donedavno (Jugoslavija) bile jedno, sad dijele na sve moguće načine, a ne samo geografske, već generacijama. Svijet je mjesto koje ima umišljene granice, koje su ucrtali neki (ne)ljudi, nekad davno, a ratovima se neke još mjenjaju. Negdje dalje od nas, rekla bih – hvala Bogu, ali bilo gdje da se to događa, tiče se i nas. Granice su, osim među državama, i u ljudskim glavama, a to je najveći problem.
Baš te granice u ljudskim glavama, kad bi se obrisale, svijet bi bio šarena lopta, a ne bojno polje. Gdje je Srbin koji mrzi Hrvata pravi Srbin, a onaj koji ga voli izdajnik. Gdje je Hrvat koji mrzi Srbina domoljub, a onaj koji ga poštuje – kreten.
Reći ću vam nešto, ja mlada, nitko tko mrzi nije ni pravi čovjek, ni pravi građanin, ni pravi otac, ni majka. Nitko tko mrzi nije pravo ništa! Mržnja stvara mržnju i još veće razdore, među ljudima koji bi se možda i pomirili, ali im je najveći problem jedan Tesla, za koga ne znamo čiji je. Naš je. Naš, i moj, i tvoj, i od Crnogoraca, i Bosanski. Naš je, i Tesla, i Tito, i Slavoljub Penkala, i Ruđer Bošković. Naši su svi sa Balkana, ni od samo jednih, ni samo drugih nego naši.
Naše su bile i bolnice, i instituti i tvornice ili fabrike, ma kako god ih zvali, one više nisu naše jer su ih prodali. (Ovi što su vama prodavali priče kako će biti dobro da se stave granice.)
Jel vam dobro? Nije ni meni. A nisam ja odlučivala, jer ja se, znate, u to doba još nisam ni rodila. Ja sam se rodila 90., kad je već sve bilo odlučeno. Sjećam se samo domovinskog rata, pa kasnije sve više i više nekih ratova, koji meni nisu značili mnogo, jer sam bila mala. Sjećam se da mi je otac iz rata nosio male Eurokreme, koje nije htio pojesti da bi mogli mi. I da sam pitala kad sam pojela taj Eurokrem, kad ide natrag tamo gdje dijele čokolade. Nisam imala pojma kamo je to. Bila sam dijete. Više nisam. Ali, i dan danas volim čokoladu.
Ni on ne voli ratove, kao vjerojatno ni dobar dio onih koji su poslani u iste. On je tad imao godina koliko ja sad, i svakom takvom, sa svake strane, su prodali istu priču. Meni više nemate što prodati.
Ti ljudi iz rata imaju neke plakete, užasne snove, i prazna obećanja kako bi trebalo biti bolje. Nije bolje, ni njima ni nama, niti će biti našoj djeci, dokle god vi nastavite praviti razlike. Sad ima za prijatelje Srbe i Hrvate, zeta Crnogorca, kojeg sam, kao za inat, izabrala.
Ali nije inat, izabrala sam ga zbog njegovih kvaliteta, i ne bi bila ništa bolja Hrvatica da sam izabrala Hrvata koji me tuče, ali ide u ‘moju’ Crkvu.
Bog je oduvijek isti, i opet su neki (ne)ljudi među vjerom napravili razliku, ali sve dok vjerujemo svi u istog Boga, njemu je sasvim svejedno jel mu se križa, klanja, ili krsti.
Nekad sam voljela Hrvatsku. Sa 5 godina, snimku još imam na videokaseti, pjevala sam ‘Živela Huvatska’. Nit Hrvatska živi, nit ima života u njoj. Osim geografskih ljepota, možemo se ‘pohvaliti’ premijerom koji ne zna hrvatski, stopom nezaposlenosti među većima u Europi, porezom od 25%, i visokim cijenama. Nema domaćeg sira, mijeka, ni čvaraka. Ne smijete ubrati više od jednog svežnja šparoga u šumi. Jednaka je kazna ako vas uhvate s par grama marihuane, i za silovanje. Nekad je za ovo prvo i viša. Zastava nam je, samo imaginarno ista, ali je zapravo ona s 12 zvjezdica. Mene o tom nitko ništa nije pitao. A vas?
Nije ovo tekst o Jugonostalgiji, jer rekoh već, gore, ja u to doba nisam ni rođena. Ovo je tekst samo o nekom boljem vremenu, koje, umjesto da se vrati, izmiče sve dalje i dalje, sve dok Šešelj pali zastavu a ljudi oko njega se vesele, i dok gđa Tomašić poziva na linč pjevača, koji jednostavno nije desničar. Izgleda, ako ga prebiju, to je njegova greška. Greška je imati mišljenje s kojim se ‘moćni’ ne slažu.
Majka me učila da pišem pjesme, pisala sam ih tako dobro da su u osnovnoj školi mislili da ih je ona napisala. Naučila me da ih pišem i u školi, da bi svi vidjeli da je školski rad. Naučila me da pišem eseje, pa poslije i novinske članke, pa sam postala i kolumnistica. Majka mi je rekla da upišem novinarstvo ili odnose s javnošću, jer ću u tom biti dobra. Sve me naučila, i sve mi je rekla, ali nije mi rekla da neću naći posao. Da će netko iskorištavati moj rad u svoju promociju, i da ću za posao morati zaraditi i pokrenuti ga sama. Ona mi nije rekla, jer to nije znala, i htjela mi je najbolje. A drugi su nas lagali.
Nekad sam voljela pisati. Sada to radim u naletu velike tuge ili bijesa. Ili potrebe.
Dragi moji Balkanci, možda se i niste htjeli razdijeliti, jer odavno nije važno tko glasa nego tko broji, možda je netko odlučio umjesto vas. Ali i vi možete odlučiti nešto. U svojoj glavi. Prestati praviti razlike, prestati mrziti. Početi živjeti bez razlika. Jer u nekim razlikama uopće nije ljepota, lagali su vas, kao i mene.
U nekim razlikama je samo užas, one su stvorene da bi ‘mali’ ljudi patili, i platili za tuđe odluke. Dobre po njih, a štetne po nas.
Zato ne volim zastave, ne volim granice, i ne volim nacionalne razlike. Moj zaručnik Podgoričanin, veći je Hrvat samo što živi ovdje, od onog Hrvata koji njega mrzi.
Svi smo mi jedno, i od istog stvoreni, niste prodane duše ako mislite kao ja. Jednom su mi rekli da sam se prodala. Nit se Severina prodala u Srbiju, nit sam se ja prodala u Crnu Goru. Svi smo mi tu gdje želimo biti.
Oni su prodali nas.
Piše: Ivona Vranaričić
(Spiritus movens)
0 Primjedbe