ZAGREB - Mostarski klub Abrašević izgleda kao bilo koje alternativno okupljalište mladih u Europi - opuštena atmosfera, cool glazba i jeftino pivo. A ipak, u Abrašević ulazite kao u obilježeni prostor, gotovo kao da idete na sastanak neke omražene sekte pa treba dobro promotriti je li vas tko vidio prije nego što šmugnete unutra.
Posjetitelj neupućen u mostarske prilike rekao bi vam da se klub nalazi u centru grada i da se tamo može naletjeti na dobar koncert te upoznati koga zanimljivoga, a domaći ljudi da je Abrašević na granici između muslimanskog i hrvatskog dijela grada, da tamo izlaze djeca iz mješovitih brakova i općenito sumnjivi tipovi koji žele oživjeti ''bratstvo i jedinstvo''.
"Jedino zajedničko Hrvatima i Muslimanima jest da mrze miješane brakove, jer ih i jedni i drugi smatraju izdajnicima. Nisu izabrali stranu, a sve i svi vas u ovom gradu tjeraju da se opredijelite'', kaže Nino Zelenika, 25-godišnji Mostarac, kojemu je otac Hrvat, a majka Bošnjakinja.
Kada je 1992. počeo rat u Bosni i Hercegovini, Nino je imao osam godina, zanimale su ga Ninja kornjače i nije imao pojma tko je koje nacionalnosti. No, ubrzo ga je život naučio da je nacionalnost u Mostaru postala prva stvar na koju se gleda i da se ne treba miješati s drugom etničkom skupinom. Naročito ako se radi o Hrvatima i Bošnjacima.
Rat je multinacionalnu urbanu cjelinu Mostara podijelio na dva nacionalno gotovo isključiva grada - muslimanski istočni dio i zapadni hrvatski - omeđena jasnom iako nevidljivom granicom paralelnom s rijekom Neretvom.
"Mi koji živimo u mješovitim obiteljima možemo samo u sredinu, a u sredini je rijeka'', kaže Nino, gorko se smijući metafori koja bi značila da bi rijeka oprala grad od onih koji smetaju čistoj nacionalnoj podjeli između Bošnjaka i Hrvata.
Mostar je u Jugoslaviji bio poznat po velikom broju mješovitih brakova, jednako kao i Vukovar. Jugoslavenski melting pot koji se desetljećima gradio u Mostaru i Vukovaru brutalno je uništen ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Danas su ti gradovi bejruti Balkana.
Laž o stoljetnoj mržnji
''Ljudi koji danas sklapaju mješovite brakove u gradovima kao što su Vukovar i Mostar su heroji. To su ljudi koji su visoko samosvjesni, uspjeli su izgraditi jak osobni identitet unatoč pritisku kolektivnog identiteta i zaista umiju voljeti. Ali, takvih je jako malo'', kaže Ljiljana Gehrecke iz Europskog doma, koja godinama radi na međuetničkom pomirenju u Vukovaru.
''Jedna od stvari koje čovjek shvati kada se nađe ovdje jesu strah i mržnja koje su puštene s uzice i u potpunosti zastrašujuće'', rekao je britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd u vrijeme dok je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini buktio prvi rat u Europi nakon Drugoga svjetskoga rata.
Tezu o stoljetnoj etničkoj mržnji u Vukovaru i Mostaru demantiraju već i statistički podaci: sociološko istraživanje iz 1990. pokazuje da su Bosna i Hercegovina i potom Hrvatska bile jugoslavenske republike najtolerantnije prema različitim nacionalnostima. Na veću toleranciju znatno utječu mješoviti brakovi, društvena participacija i urbanost, zaključili su sociolozi. Sve su to bile karakteristike predratnih Vukovara i Mostara.
U Vukovaru su živjele 23 etničke skupine, bilo je 34 posto mješovitih brakova, 97 posto Srba imalo je bliske prijatelje među Hrvatima, a 84 posto Hrvata među Srbima. U Mostaru je živjelo dvadesetak različitih etničkih skupina, zajednički se slavio muslimanski Bajram, katolički Božić i pravoslavni Uskrs, a grad su predstavnici Roma proglasili najtolerantnijim u bivšoj Jugoslaviji.
"Etnička netrpeljivost nije prethodnica rata, već njegova posljedica'', kaže bez oklijevanja psihologinja Dinka Čorkalo Biruški sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koja se godinama bavi istraživanjem procesa socijalne rekonstrukcije zajednica pogođenih ratom, posebno u Vukovaru. Profesionalno iskustvo pokazalo joj je da su međuetnička prijateljstva u Vukovaru bila veoma česta i intenzivna, da su se nastavljala generacijama i prerastala u rodbinske veze.
Što su ljudi više integrirani, više je nasilja potrebno za njihovo odvajanje, objašnjava američki antropolog Robert Hayden na predavanju ''War and Peace in Bosnia", održanom na Sveučilištu u Missouriju. Vukovar i Mostar tragično potvrđuju tu tezu: tisuće mrtvih, deseci tisuća raseljenih, stotine do danas nestalih.
Prema popisu stanovništva iz 1991., od ukupnog broja brakova u Mostaru mješovitih je bilo 10 posto. Godine 2000., pet godina nakon završetka rata između Hrvata i Bošnjaka, u Mostaru je ukupno sklopljeno 176 brakova. Među njima nema ni jednog jedinog bošnjačko-hrvatskog para. Radi se o gradu koji je te 2000. imao 104.764 stanovnika, 48 posto Hrvata, 47 posto Muslimana i 3 posto Srba, a takav je omjer zadržao do danas. Iako bi po omjeru stanovnika bile jednake šanse da vam bračni partner bude Bošnjak ili Hrvat, te se godine ''da, uzimam'' izgovaralo unutar iste etničke skupine. Samo su tri para bila druge nacionalnosti, ostala 173 su ili isključivo Bošnjaci ili isključivo Hrvati.
S godinama je ipak zabilježen skroman rast pa je tako 2004. godine sklopljeno 0,7 posto brakova između Bošnjaka i Hrvata, a 2008. godine 1,6 posto.
Svatovi u pratnji UN-a
Iako je politička, vjerska, administrativna i fizička podjela grada prouzročila brutalno kidanje društvenih veza, očito ima onih koji su i u takvoj situaciji odlučiti graditi najintimniju zajednicu dvoje ljudi ''s neprijateljem'' svoga naroda.
Među njima su Husein Oručević, Bošnjak, i Tanja Miletić Oručević, Hrvatica. Iako tvrde da znaju mnogo ljudi koji su u devedesetima drastično kažnjeni zato što su bili u mješovitom braku - ili smrću, ili zatvaranjem u logor ili barem gubitkom radnog mjesta - oni se nisu dali pokolebati.
Scenografija njihova vjenčanja bio je bombama razrušeni Mostar, a svatovi su iz zapadnog dijela grada na svadbu u istočni dio grada odlazili u pratnji UN-ovih mirovnjaka.
"Put koji smo odabrali nije bio jednostavan. Morali smo tražiti alternativna zaposlenja i stvarati alternativna mjesta na kojima ćemo se družiti", prisjeća se Husein Oručević, politolog i osnivač kluba Abrašević.
Njegova supruga, poznata kazališna redateljica Tanja Miletić Oručević, smatra da su miješani brakovi tema o kojoj se javno ne govori u Mostaru jer je takav brak destruktivan za politiku nacionalista koji su godinama na vlasti.
"Oni već gotovo dva desetljeća drže ljude u uvjerenju da je jedini način da prežive taj da se drže svog stada. Onaj tko uspijeva živjeti s nekim iz drugog stada, ruši njihov koncept'', objašnjava Tanja.
Ljudi s popisa
No u uredu gradonačelnika Mostara Ljube Bešlića smatraju da je brak privatna stvar i da politika nema veze s tim sklapaju li se brakovi između Bošnjaka i Hrvata ili ne. U Mostaru se samo nagađa koliko ima mješovitih brakova, jer nitko ne prikuplja takve podatke.
Alenka Ban, tridesetčetverogodišnja Bošnjakinja iz Mostara, ne smatra da je mješoviti brak u Mostaru privatna stvar dokle god je ona kao supruga Hrvata za Bošnjake izdajica, a za Hrvate simbol neprijatelja.
Kad je počeo hrvatsko-bošnjački rat, imala je 18 godina i s majkom i dvjema mlađim sestrama živjela je u zapadnom, pretežno hrvatskom dijelu grada. Tada ih je u svoj stan sklonio poznanik njezine mame, mostarski Hrvat i pripadnik hrvatske vojske.
"Čule smo da smo na nekakvom popisu, a ništa se dobro nije događalo ljudima s popisa: zatvarali su ih u logore, silovali i ubijali. Da nije bilo njega, normalnog čovjeka usred tog ludila, tko zna što bi bilo s nama", kaže.
Godinu dana kasnije su se vjenčali.
"Bezbroj puta sam zažalila zbog toga. Iako se dobro slažemo, mi nikamo ne pripadamo. Na zapadnoj strani ne vrijedim onoliko koliko vrijedi Hrvatica. Uzalud mi je i da se pokrstim i promijenim ime. A na istočnoj bi moj muž trpio'', ogorčena je.
Njihova kći, Ornela Ban, ima 14 godina i Hrvatica je. Pohađa hrvatsku školu, nosi hrvatsko prezime i Alenka je pristala da se krsti premda joj je to kao muslimanki teško palo. Iako postavlja pitanje zašto njezino dijete ne može biti ''i jedno i drugo'', na kraju sama kaže: ''Ne želim da bude nacionalno neopredijeljena. Znam kako je meni, vjerojatno ću do kraja života osjećati podjele i ne želim da njoj bude tako.''
Ipak, u izvještaju što ga je u srpnju 2009. objavio International Crisis Group nazire se bar neka nada u normalizaciju odnosa.
Segregacija u školama
"Granicu između istočnog i zapadnog Mostara ovih je dana teže uočiti, no grad je i dalje posve podijeljen, doslovno dva grada žive jedan pored drugog. No, čak i to predstavlja napredak: stanovnici sada sigurno i lako prelaze s jedne strane na drugu", stoji u izvještaju.
Međutim, na podijeljenim stranama odrastaju djeca koja niti ne znaju kako izgleda cijeli grad u kojemu žive, a kamoli da bi se međusobno zabavljali. Oni idu u odvojene škole, na različita sveučilišta - bošnjačko ili hrvatsko - pa čak i u odvojene vrtiće. Mostarski vrtić otvoren za sve financira se inozemnim sredstvima i namijenjen je ponajprije djeci s posebnim potrebama, s kojima se integriraju i djeca iz mješovitih brakova.
"Najviše nas zabrinjava problem segregacije u školama", ocjenjuje i Caroline Revaud, specijalna predstavnica Vijeća Europe u Bosni.
Ključna stvar podjele među ljudima u Mostaru je strah, smatraju domaći i međunarodni stručnjaci: strah da izađu iz kolektivnog monoetničkog i monoreligijskog identiteta, strah da neće biti dobri muslimani ili katolici ako se miješaju jedni s drugima, da će izgubiti posao i socijalnu sigurnost.
''Kada se taj strah izgubi, onda će brak između Muslimana i Hrvata biti pitanje slobode izbora, a ne teret izbora. Tada će ljudi shvatiti da su mješoviti brakovi društvena kategorija koja svjedoči da se ovdje može normalno živjeti bez obzira na razlike'', kaže Marko Antonio Brkić, direktor Međureligijskog instituta u Sarajevu i predavač na (hrvatskom) Mostarskom sveučilištu.
"Uzmite jednog Hrvata i Srbina u predratnom Vukovaru i, ako nisu religiozni, vidjet ćete da između njih nema razlike u identitetu - imaju isti kulturološki mentalitet, istu tradiciju, govore istim jezikom, jedu istu hranu, istim vicevima se smiju, zanimaju ih iste stvari, dijele isti grad. Različitost je nametnuta, politički iskonstruirana'', kaže Srđan Šijaković, najmlađi hrvatski branitelj južnog ratišta, dok u pozadini trešti koncert lokalnog benda u baroknoj ruševini nekadašnjeg Radničkog doma u centru Vukovara. Zgradu su uništile neke od 7000 granata koliko ih je dnevno padalo na grad za vrijeme tromjesečne opsade srpske vojske 1991. Do danas nije obnovljena, kao što nije obnovljena ni međuetnička tolerancija Vukovaraca.
Hrabri ili ludi
Šijaković je Vukovarac i imao je 16 godina kada je 1991. umjesto u školu otišao u rat. Objašnjava isto ono što bi Mostarci mogli reći: početkom devedesetih našao se onaj mali postotak različitosti - nacionalnost - i onda se on potencirao kao najvažnija stvar koja je poništila svih 99 posto sličnosti.
''Ta se različitost napunila s pogrešnim značenjima, koja se mogu sažeti na to da nacionalni identitet znači da ako si Hrvat, onda mrziš Srbe, i obrnuto''. Unatoč iskustvu na ratištu koje mu je donijelo PTSP, Srđan nije usvojio lekciju mržnje. Oženio se Srpkinjom iz Vukovara i imaju malo dijete. Međusobno nemaju problema, ali drugi povremeno imaju s njima.
Hrvatsko-srpski brakovi poput njihova i dalje su rijetkost. Godine 1998. činili su 5 posto od ukupnog broja brakova u gradu, 2003. tek 1,5 posto, a 2008. ipak 8 posto.
"Ni danas ne znam jesmo li bili hrabri ili ludi", kaže Dijana Antunović Lazić za sebe i svoga muža Sinišu. Oboje su Vukovarci, ona je Hrvatica, on Srbin, i kada su za vrijeme rata u Vukovaru roditeljima rekli da namjeravaju živjeti zajedno, bio je to veliki šok.
''Zamjerali su nam što baš moramo biti s pripadnikom neprijateljskog naroda dok ljudi svakodnevno ginu. Mislim da ih je najviše opterećivalo što će drugi reći.''
Vjenčali su se 1994. "Bile su to teške godine, mnogi s nama nisu htjeli razgovarati, jer nisu razmišljali svojom glavom već onako kako kaže politika i crkva'', objašnjava.
Nacionalni dječji vrtići
Stvari se možda ipak mijenjaju u Vukovaru. Novi vukovarski gradonačelnik Željko Sabo prvi je poslijeratni gradonačelnik koji dolazi iz redova umjerene političke opcije.
Politika je u Vukovaru blagoslovila aparthejd među vukovarskom djecom, od vrtića pa do završetka srednje škole, kaže Sabo. ''Sasvim malom djetetu morate objašnjavati zašto ne ide u najbliži vrtić, nego u neki drugi. Tako s tri godine djeca nauče tko su Hrvati, a tko Srbi. Ako roditelj nema strpljenja odgovarati na sva dječja ''zašto'', onda skrati priču i kaže: ne možeš ići tamo jer su oni tvoje klali'', kaže Sabo.
Ljiljana Gehrecke iz Europskog doma u Vukovaru tvrdi da takva segregacija, ako se na nju ne reagira, može imati ozbiljne dugoročne posljedice.
"Ne samo što segregacija u vukovarskim školama onemogućuje da se djeca upoznaju pa onda jednom možda i sklapaju međuetničke brakove, već može biti i uzrok nekog budućega sukoba", upozorava.
Mir u emigraciji
Što s djecom iz mješovitih brakova? ''Vjerojatno će biti emigranti, ako budu imali sreće'', cinično odgovara na svom američkom predavanju antropolog Robert Hayden.
Po tome su Anej, Lina Lena i Timon Likić imali sreće. Njihovi su roditelji Sanja Mihajlov i Hari Likić prije 17 godina emigrirali u mali nizozemski grad Helmond. Sanja je Srpkinja iz Beograda, a Hari Bošnjak iz Sarajeva. Sudbina ih je spojila uoči rata, u Šibeniku, gdje je Sanja ljetovala, a Hari radio u jugoslavenskoj mornarici. Kada je Hari, vidjevši što se sprema, otišao iz JRM-a, u Sarajevu nisu mogli živjeti jer su srpske snage sve čvršće opkoljavale grad, a u Beogradu su pokušali, ali su ubrzo odlučili odseliti dalje.
"Kad sam u Beogradu vidio susjeda alkoholičara da čisti pušku jer odlazi ratovati u Hrvatsku, postalo mi je jasno da moramo otići. Bilo je pitanje njegova raspoloženja hoće li tu pušku uperiti u mene'', prepričava Hari.
I tako su se s jednogodišnjim djetetom i drugim na putu uputili u nepoznato. Te se godine u Nizozemskoj rodila Lina Lena, koja danas kaže da se osjeća Nizozemkom. To što su joj roditelji različitih nacionalnosti, ne smatra ničim posebnim.
''Ovdje ima puno ljudi sa svih strana svijeta i nikome nije previše interesantno odakle su moji roditelji. Nije ni meni'', jednostavno kaže ta sedamnaestogodišnjakinja.
Na pitanje koje je nacionalnosti, njezin četrnaestogodišnji brat Timon ne zna odgovor. Nakon duljeg razmišljanja slegne ramenima i kaže: ''Nikad me to nitko nije pitao.''
Takvu privilegiju nije imao Nino Zelenika iz Mostara. Dijete mješovitog bošnjačko-hrvatskog para, imao je osam godina kada je buknuo rat i do svoje četrnaeste već je morao dobro promisliti o odgovoru na to pitanje. On zna da njegov identitet nije homogen. Osjeća se kao patchwork sazdan od niza identiteta, a nacionalno je samo mala pločica u tom mozaiku različitih identiteta. ''Zvuči mi kao potrošen život svesti se samo na nacionalnu pripadnost'', kaže, svjestan da mnogi u Mostaru upravo tako troše svoje živote.
Nino planira otići iz Mostara kada diplomira. ''Ne želim za 40 godina još uvijek razgovarati o tome tko je Hrvat a tko Bošnjak. Imam potrebu za normalnijim životom, a ovdje ga ne vidim ni u budućnosti.''
(jutarnji.hr)
0 Primjedbe