Iako nema zvaničnih podataka, prema nekim istraživanjima nevladinog sektora, BiH je u posljednje tri godine napustilo najmanje 100.000 ljudi.
Šta o odlasku ljudi iz BiH misle trojica mladih aktivista Tihomir, Stefan i Samir ? Ovo su neka njihova promišljanja na ovu temu
Stefan iz Sarajeva govori iz ličnog iskustva, iskustva čovjeka koji je htio otići u inostranstvo sa porodicom, a u vrijeme kada su to planirali, povukli su vrlo konkretne korake, imali su poslove i bili situirani.
"Dakle, mislim da nisu samo ekonomski razlozi u igri. Ljudima se gazi dostojanstvo, na razne im se načine poručuje da su manji od makovog zrna, da nisu subjekti koji grade objekt (državu), nego da su tu da plaćaju poreze i da šute. Ali, to je do nas. Do nas koji šutimo. Na kraju "balade", odlučili smo ostati, zasukati rukave i, pravo da vam kažem, više mi ne pada na pamet da odlazim odavde" ističe kaže naš sagovornik.
Misli kako čovjek mora da radi, da gradi, da stvara, da propati, da se daje, da se nada i da vjeruje da će ovdje sve biti dobro. I hoće biti dobro.
Na pitanje ko može zaustaviti ljude koji odlaze iz BiH, Stefan kaže kako to mogu samo oni sami.
"Prije svega, čovjek se treba uhvatiti u koštac sa samim sobom, da shvati da je sve na njemu, da ne čeka da mu država, TV, poznanik ili ne znam ko servirati na tanjir ono što mu treba. Čovjek sam mora da stvara i da radi, tako je Njemačka uspjela. Nijemci nisu čekali državu da padne sa neba, nego su je, kroz sebe, gradili" naglašava on.
Za stanje u državi kaže kako i pronalaženje krivca dodaje kako nemamo ništa od toga "ko je kriv", nego hajde, konačno, da se gradimo, učimo i realizujemo na individualnom nivou, a onda će ta lična transformacija izgraditi mikro, a zatim i makro-kolektiv.
"Nekad mi se čini da nas prskaju nečim iz aviona, tolika je ta neka depresija, nezainteresovanost, letargija. Ljudi misle da će živjeti 100 godina, da će se sve samo riješiti, da će opet doći neko drugi da za njih radi i stvara državu. Neće. Ljudi su država, nije to nekakav imaginarni pojam" tvrdi on.
Kako promijeniti trend?
"Citiraću komšinicu: "man' se politike, uhvat' se motike".
"Vidite, u naselju u kojem živim, na padinama Trebevića, prije mjesec i po imali smo radnu akciju. Svi su došli. Svi, od četiri do 82 godine. Sređivali smo puteve, sjekli granje, palili travu, testerali, sjekli, nosili, vukli i teglili. Nismo čekali da neko dođe i to uradi za nas. I još nešto, možda i najbinije - ljudi moraju biti spremni da shvate i prihvate da sve što rade danas vjerovatno neće imati rezultat i posljedicu tokom njihovih života. Odnosno, da neće još uvijek uživati u plodovima svog rada" govori Stefan i zaključuje .
"Ne radimo za nas, nego za male ljude kojima ostavljamo ovaj svijet. Mene bi, iskreno, bilo sramota ostaviti naš mikro-svijet istim ili gorim u odnosu na onaj koji je dočekao moju generaciju, rođenu tokom osamdesetih godina XX vijeka" zaključuje Stefan u izjavi za naš portal.
Samir iz Jajca kaže kako mladi iz BiH više ne odlaze samo na seminare, konferencije ili na studij. Oni odavno već uveliko traže posao van BiH.
„To sam primijetio i kao član administratorskog tima Facebook grupe „Odliv mozgova“ koja trenutno broji preko 20.000 članova, mahom mladih visokoobrazovanih ljudi iz BiH i regiona. Već odavno je evidentan trend u kojem članovi grupe ne traže samo prilike formalnog i neformalnog obrazovanja u inostranstvu, što je i primarni cilj grupe, već mnogi dijele konkurse za posao, apliciraju na njih i odlaze iz BiH. To su inače mladi ljudi koji studiraju ili su završili studij, društveno aktivni pojedinci sa bogativim CV-jem i velikim životnim ambicijama. Oni odlaze iz BiH jer društveno-politički sistem BiH nije razvio atmosferu koja bi ih privukla da ostanu, već ih nerijetko i odbija. Nepotizam, mito i korupcija, nedostatak radnih mjesta iz zemlje tjeraju one koji još nisu ni došli do posla, ali ne odlaze samo oni. Odlaze i oni koji su zaposleni u struci, što je posebno alarmantan problem.“ kaže Samir za BUKU.
Zna da se ne možemo načuditi doktorima koji odlaze iz BiH, ali da biste dobro živjeli u ovom društvu, nije dovoljno imati samo dobar posao.
„Zamislite mladu doktoricu medicine, tek završila fakultet i radi u Domu zdravlja u Jajcu za 1.5000 KM, što je, rekli bismo, sjajno za naše uslove života. Čak i ta doktorica osjeća svakodnevnu političku nestabilnost, vozi se lošim cestama, nepodnošljivo dugo čeka u redu za rodni list u Općini, te je u slučaju bolesti i sama žrtva katastrofalnog zdravstvenog sistema. Ostane li u Jajcu, zna da će joj dijete kao osnovac pohađati „dvije škole pod jednim krovom“, a čuje da političari pokušavaju podijeliti i srednje škole. Ipak šuti. Protiv stranačkih odluka se ne smije pobuniti jer je ušla u stranku kako bi dobila posao, iako se u politiku razumije manje od prosječno obaviještenog taksiste. Odabir specijalizacije joj zavisi od raspoloženja direktora institucije u kojoj radi, vjerovatno propalog političara narušenog ega koji se nakon političkog izleta vratio medicini“ naglašava naš sagovornik.
Znate kako kažu: kad ljekar uđe u politiku, politika ništa ne dobije, a medicina ništa značajno ne izgubi. Ona to zna. Kao takva, nema svoj integritet niti mogućnost za napredovanjem u poslu. Lično nezadovoljstvo kulminira i samo je pitanje vremena kad će odlučiti da ode u neku od zemalja Zapadne Europe, gdje su ljekari njenog kalibra i više nego dobrodošli. Posao je samo jedan segment koji određuje satisfakciju pojedinca.
„ Ovdje je zakazao cijeli sistem.“ kaže Samir.
Argumenata za odlazak ima na pretek, a kao argumente za ostankom čujemo već ofucane floskule poput onih da „na Zapadu nema meraka“, pa onda kako su stranci hladni, a mi kao empatični ili kako se na Zapadu samo rinta, a kod nas se živi k'o nigdje na svijetu.
„Mladi ljudi u BiH nemaju vremena za čekanje. Mnogi od njih su vrlo aktivni u društvu i imaju izraženo kritičko mišljenje, koje im to najčešće ne pomaže, već baš suprotno. Nemamo pravo kriviti nikoga ko odluči da ode iz BiH. Nije lahko otići iz zemlje u kojoj ste rođeni, odrasli, završili školovanje. Za odlazak vam treba hrabrost, odlučnost za izlazak iz zone komfora, te htijenje da iznova gradite prijateljstva, kontakte i svoju okolinu. Na kraju krajeva, za odlazak iz BiH vam treba novac jer bez njega ne možete ni u Sarajevo po vizu. Ko god krivi one koji odlaze, prstom upire u pogrešnu stranu. Odlazak mladih je samo posljedica, a nikako uzrok ovog problema koji ćemo osjetiti tek za nekoliko godina“ kaže nam dodavši kako mladi iz BiH odlaze jer im ovdje nije dobro.
„ Tu nema velike filozofije. Ako su jednom bili na nekom seminaru u Berlinu ili studentskoj razmjeni u Stockholmu, oni znaju zaključiti gdje je bolje. Bili su tamo i osjetili da „sunce tuđeg neba“ zna da grije bolje nego ovo naše, zubato. Na kraju krajeva, razlozi za odlaskom mogu biti i sasvim lični poput bijega iz društva koje je netolerantno, nacionalistički nastrojeno, homofobno... Ne pali više ni šuplja priča kako je Bosna najljepša, kako ovdje moramo ostati jer nam je ovo rodna grupa. Ljudi moji, patriotizam ne puni stomak! „ zaključuje Samir za kraj.
Tihomir ( Banjaluka) : Da li je zaista otišo svak ko valja?
„Ljudi su sa ovih prostora vrlo često odlazili, i za vrijeme Jugoslavije zbog posla, tokom i nakon rata su bježali da bi se spasili i preživjeli, ali i danas pokušavajući naći bolje mjesto za život“, kaže za BUKU Tihomir iz Banjaluke.
„Svako ima pravo da ode, ako ima mogućnosti i ako je sposoban, nikome se ne može braniti niti kriviti što odlazi. Nije problem što ljudi odlaze, ali je problem ko ostaje. Ne odlaze samo „dobri“, odlaze svi koji na ovom prostoru svojim radom sebi ne mogu da obezbjede neku vrstu sigurnosti. Sa ovih prostora sada odlaze ljudi koji su izgubili nadu da može biti bolje i koji su stvorili neku vrste šanse za odlazak“ kaže Tihomir.
Uvjeren je kako u Bosni i Hercegovini ne živi više od tri miliona ljudi. To šta je popis „rekao“ to su želje i pozdravi, ali od 2013. godine je otišlo jako mnogo ljudi. Prvo nakon ulaska Hrvatske u EU, a nakon toga kada je Njemačka otvorila svoja vrata za ljude koji trebaju da popune radna mjesta koja su kod njih bila deficitarna.
Na pitanje zašto ljudi odlaze iz BiH odgovara
„Dosta je pojedinačnih razloga koji čine jedan sistem kojim se ne stvaraju bolji uslovi za život. Sistem koji je zasnovan na upošljavanju u javnoj administraciji i koji je sam sebi svrha, a koji je okupiran od strane političkih partija“ naglašava te imenuje popriličan broj razloga zašto ljudi napuštaju ove prostore zauvijek.
Političke partije u kojima je imate popriličan broj ratnih profitera, kriminalaca sitnog i krupnijeg zuba, slijepih sljedbenika, očajnih ljudi, mediokriteta i jedan broj stručnih i sposobnih ljudi koji su sebi mnogo spustili cijenu.
„Ova grupa ima veliku odgovornost za stanje u zemlji i za to su plaćeni“ naglašava Tihomir.
Za javnu upravu kaže da u većini slučajeva predstavlja servis za pojedince ili interesne grupe, te vrlo često ne zastupaju interese građana i rade protiv tih interesa, a da bi ostali na tim pozicijama koje vrlo često ne zaslužuju. Oni takođe nose odgovornost jer su plaćeni od strane građana i dužni su da rade u njihovom interesu, bez obzira koje su boje i političkog opredjeljenja.
Akademska zajednica je po njemu grupa autističnih stručnjaka, koji ne vide ili ne žele da vide da ih niko neće pohvaliti od strane trenutnih politikanstkih lidera. Ako se to i desi, vrlo često im toliko prija da se ponašaju kao mala djeca. Kičma im se nije dovoljno razvila, a u glavi imaju dosta znanja te ih je vrlo lako saviti. „Nose veliku odgovornost za dugoročne promjene i plaćeni su od strane građana“
Udruženja građana su vrlo često organizacije jednog lica, male ili veće interesne grupe. U većini slučajeva projektno orijentisane i angažovani van društvenih tokova. Među predstavnicima organizacija, je jako malo društveno aktivnih građana. Kako ih uglavnom ne plaćaju građani, politikanti su ih označili kao strani plaćenici i domaći izdajnici. Odgovorni su prema sebi i građanima za iskrenije učestvovanje u društvenim promjenama.
Mali je broj slobodnih medija i onih odgovornih, profesionalnih. Imamo jako malo novinara ali imamo dosta prezentera i voditelja. Mediji su, po njemu, odgovorni, iako mnogi nisu plaćeni od strane građana, bili su odgovorni i 1992. godine, pa niko nije odgovarao!
Predstavnici međunarodnih organizacija i donatori su najčešće mnogo bliži političkoj eliti nego građanima i civilnom društvu, ističe Tihomir Dakić te kaže kako su često autistični i njhova uloga u BiH je jako centralizovana.
Za građane ističe kako njih u BiH ima najmanje.
„Imamo Bošnjaka, Srba, Hrvata, katolika, muslimana, pravoslavaca i iz ostalih redova. Građana, onih odgovornih i proaktivnih ima najmanje. Tu je ključ svega. Društveno aktivni građanin ima stav o djelima politikanata i ne boji ga se izreći, zna šta je odgovornost koje političke i administrativne pozicije i reaguje kada neko od njih krši zakone, čime jača vladavinu prava. Aktivno koristi i reaguje na uspavanu javnu upravu, čime im pomažu da zarade svoju plati, a ne da je dobiju
Taj isti građanin, prema Dakićevom mišljenju, treba da nametne društvene interese donatorima i međunarodnim organizacijama, da ih osvjesti da ne može biti da je više stalo nekom strancu do boljeg života od nas samih i da stranci trebaju da rade u interesu svih građana BiH.
E, tu se nalazi jedan dobar dio rješenja za promjenu stanja. Ono se neće samo od sebe mjenjati, jer „prava nikada nisu davana, za njih se borilo“. Kvalitet života zavisi od toga koliko ga aktivno živite u BiH. Nije dobro, ali može i mora biti bolje, samo od sebe neće. Šta je to što TI možeš da uradiš za ovu zemlju?
„Nije dovoljno završiti školu, fakultet, raditi posao od 8.00 do 16.00 doći kući i gledati Ligu šampiona, ići u kladionicu i kafanu svaki dan kao jedini oblik socijalizacije. Nakon 1945. godine život je počeo da se gradi i ljudi nisu nastavili da žive kao da ništa nije bilo upropašteno, već su gradili kroz Omladinske radne akcije bolje uslove za život, čime su gradili sebe a time i društvo. A šta je bilo nakon 1995. godine? Nastojalo se da se odmah počne kozumirati, ništa graditi i ispravljati. E za to vrijeme, je fukara došla na vlast, lopovi i kriminalci i do dana današnjeg su tu među nama“ naglašava on.
E na vama je dragi građani sve, poručuje.
"Vi ste ti koji možete i morate uticati na promjene. Kako? Za početak promijenite svoje navike, svaki dan možete da pomognete ljudima oko sebe koji rade na iskorijenjavanju uzroka lošeg stanja, jer na posljedicama se može raditi čitav život. Budite proaktivni, pitajte druge koji imaju iskustva kako da pokrenete inicijative u svom ulazu, ulici, naselju i gradu. Ne čekajte da političar ili administracija sama uradi, oni neće ili ne znaju, a možda i ne smiju. Natjerajte ih i pomognite im"
Za kraj kaže kako on namjerava da ostane ovdje, jer dvanaest godina radi na unapređenju života svih nas, a tek je počeo.
(6yka.com)
0 Primjedbe