Rat nikada nije bio sinonim nečeg lijepog, ali ako se nešto može reći da je u ratu bilo lijepo, to su uvijek ljudi koji nisu htjeli ubijati. Ovo je jedna od tih priča...
"1992. god. sam mobilisan u rat. Bilo je to protiv moje volje, ali sila Boga ne moli, nisam imao izbor.
Gnušao sam se rata i svega što rat nosi. Iznenadilo me je što su mnogi koje sam poznavao kao jugoslovenski orijentisane, najednom stavili kokarde na glavu i zapjevali četničke pjesme. Ironija je to, zar ne?
Nikada nisam htio da idem u prvu liniju odbrane. Nisam, iskren da budem, nikada bio neki "Jugović", ali sam neko ko je potpuno antimilitantan i bez obzira ko god bio u pitanju, ja prosto nisam mogao zamisliti da ubijem nekoga.
1993. godine su mi zadužili ni manje ni više snajper. Imao sam ja taj dar da precizno gađam na daljinu.
Okej, gađao sam kojekakve lutke i čunjeve, iz rekreacije, ali tada mi je dat zadatak da ubijam ljude.
Danima smo držali liniju, sklonište ko sklonište nije neko Bogzna ali eto.
Često sam kroz snajper bacao pogled na jedno malo selo, gledao sam kako se djeca igraju, kako se ljudi šetaju, kako gone stoku, kako neki djed nosi naramak sijena, a neko dijete (valjda unučić) oko se njega se bezbrižno igra, ni svjesni nisu da su pod "neprijateljskim" okom i da su ih stotinke dijelile od smrti.
Bio sam ja vješt snajperista, bio sam odličan lovac, ali nikada nisam ni pomislio da ljude ubijem. Par mjeseci sam imao snajper, ali nisam više mogao da ga imam zaduženog, ne mogu, jednostavno taj "posao" nije bio za mene.
Prvi razlog je što ne mogu da ubijem čovjeka koji mi nije ništa skrivio a drugi razlog je da smo slučajno pali i da smo bili okupirani, zna se kako bi prolazili oni sa snajperom, znaju to vojnici vrlo dobro kako se snajperisti tretiraju od strane neprijatelja.
Ne bih više dužio priču, uglavnom bio sam snajperista, mogao sam ubiti koliko sam god htio ljudi ali nisam nikad nikog, ratno ludilo je prošlo i nikada se ne ponovilo! Ja mirno spavam."
Z. A.
0 Primjedbe