Priča o heroju iz učionice: Krajišnik dobrovoljno otišao u smrt sa đacima
Nikola Mačkić je odbio izaći iz grupe za streljanje u Kragujevcu, a njemu se pripisuje rečenica: “Pucajte, ja i sada držim čas” (Wikipedia)
Nikola Mačkić je bio jedan od Kinjarovih “ljudi iz drugog svijeta”, hrabri profesor kragujevačke gimnazije.
PREPORUČUJEMO POGLEDAJTE:
Sve su mi uzeli i uništili, ali im nisam dozvolila da mi uzmu dušu, da mi uzmu svetu ljubav i sjećanje na moga rahmetli supruga Muju Klancu!
https://raznovrsne-vijesti.blogspot.com/2018/08/sokantna-ispovijest-srpkinje-vukosave.html
Piše: Midhat Dedić za AlJazeera
Bog te tvoj, kako ne bih znao – kaže Vladimir, dalji rođak Nikole Mačkića, na pitanje o profesoru bogoslovije rodom sa Kočićevog Zmijanja. Izgovara punih usta i ponosno ime čovjeka koji je u posljednjim trenucima života na kragujevačkim Šumaricama 21. oktobra 1941. godine prije streljanja sa svojim razredom V b izgovorio povijesnu rečenicu “Pucajte, ja i sad držim čas”. Tačnije, njemu se pripisuje ovo predsmrtno “slovo” kada je odbio velikodušnu ponudu njemačkog oficira da izađe iz grupe za streljanje, budući da je imao legitimaciju Nezavisne države Hrvatske i govorio njemački jezik.
Šta je junak? Ni živa ni mrtva osoba, neko ko dolazi iz drugog svijeta i vraća mu se – pitao je i odgovorio na to pitanje francuski filozof, scenarist i pisac Paskal Kinjar.
Povijest više od ljudskog pamćenja čuva te “ljude iz drugog svijeta”, herojstvo nije tema našeg vremena. Ili su heroji oni iz priče španjolskog pisca Havijera Serkasa Vojnici Salamine o junaku Antoniu Miraljesu kada Serkas u raspravi sa čileanskim književnikom Robertom Bolanjom dobija zanimljiv odgovor o nečem slijepom, nerazumnom i instinktivnom, nečemu što je u prirodi hrabrog čovjeka čemu ne može da pobjegne u odsutnim trenucima. I kada ne griješi baš onda kada je najvažnije. Profesor Nikola Mačkić “nije mogao da pobjegne” od sebe i od svoje vrline u odsutnom trenutku kada je pogledao smrt u oči.
Kao ni hrabri Srđan Aleksić koji je 1993. godine u Trebinju žrtvovao vlastiti život braneći od grupe nasilnika svog prijatelja i sugrađanina Bošnjaka Alena Glavovića. Ili njemački vojnik iz Drugog svjetskog rata Jozef Šulc iz 714. njemačke divizije koji je odbio streljati zarobljene pratizane u Smederevskoj Palanci 1941. godine, izišao iz streljačkog stroja, prešao među zarobljene partizane i dobrovoljno otišao u smrt. Ljudi vole heroje, protok vremena i djela tih “ljudi iz drugog svijeta” određuju pojam i vrijednost junaka.
Škola i ulica po imenu heroja
Nikola Mačkić je bio jedan od hrabrih profesora zajedno sa direktorom kragujevačke gimnazije koji su izabrali časnu smrt sa svojim učenicima nego poniženje života označenog izdajničkim gestom. Sedamdeset i sedam godina kasnije kulturno-povijesna matrica balkanskih naroda, ili riječima Ištvana Biboa “malih bijednih naroda sa istoka Evrope”, kao neotuđivu doktrinu koju “pobjednici” u pomiješanim kompleksima vrijednosti propisuju “pobijeđenim”, smjestila je herojsku uspomenu na Nikolu Mačkića u jednu školu postdejtonske opštine Ribnik i jednu bijeljinsku ulicu.
Djeca OŠ Nikola Mačkić ne mogu izbjeći podsjećanje na lik i djelo širokoj javnosti anonimnog heroja. Stanari bijeljinske ulice privatnih kuća sa ukrasnim žbunjem i vežama vinove loze u avlijama koja spaja Prvomajsku i Ulicu Dušana Baranina teško i da znaju išta o “tom” Mačkiću. Povjereno pamćenju nestaje, a planetarna Wikipedija se odužila zmijanjskom dječaku, sinu prote Đorđa Mačkića, prigodnim tekstom.
Iznad rječice Banjice, bistrije od suze djeteta u podnožju Zmijanja, duže od 400 godina, u dobru i zlu žive Mačkići, jedan od naseljenih »rukavaca« Ratkova, kako se područje Zmijanja zvalo u turski vakat. Ratkovom su vladali knezovi i primićuri, a ime je nastalo po knezu Ratku, istorijskoj ličnosti iz prve polovine 16. stoljeća. Petar Kočić u svojim djelima identificira »povijesnog« kneza Ratka i lik iz usmene tradicije Rajka od Zmijanja, epskog junaka koji je Zmijanjce vodio na Kosovo, što je zabilježio i Vukov »Rječnik«. Stanovnici Zmijanja kao hrišćanski martolozi u Osmanskom carstvu imali su konje, oružje i sultanu su plaćali godišnje samo jedan zlatni dukat ili florin.
Vladimir Mačkić priča da su njegovi preci na Zmijanje stigli u turskom periodu kao Živkovići, a etnolozi pominju da vode porijeklo iz Rovaca u Srbiji gdje su prezivali Mihajlović potom Živkovići u okolini Zaječara, a onda su preko Uba stigli u »divlju zemlju » Bosnu, gdje im je knez Ratko dao zemlju. Mačkićima su se prozvali prije 200 godina kada se jedan od predaka, neki Dmitar, na seoskom takmičenju najbrže uzverao uz stub.
Porodično stablo Mačkića
Naš predak Živko stigao je na Zmijanje sa tri sina, da li sa juga Srbije ili Kosmeta, a postoje i tumačenja da smo sa područja Tetova podno Šar planine. Mačkići su tradicionalno sveštenici, najmanje 10 ih je završilo bogoslovske škole, kao i Nikola Mačkić. Čak su nas zbog toga zvali Popovićima.
Mačkići su čuvali pismenost ovog kraja, širili hrišćansku vjeru, prvi pismeni čovjek bio je naš predak Janko. Naša slava je prepodobni Alimpije Stolpnik hrišćanski asketa iz 7. stoljeća, a danas, iako Mačkića na Zmijanju ima svega 11 i dalje čuvamo obraz i čast plemena- priča Vladimir, sekretar Mjesne zajednice Sitnica u opštini Ribnik.
U Sitnici je 1905. godine rođen Nikola Mačkić, jedan od četiri sina prote Đorđa. U knjizi Mačkići sa Zmijanja gdje je objavljeno porodično stablo loze Mačkića, piše da Nikola i Slobodan (ubijen 1941. godine u Sarajevu) nisu imali potomaka, brat Vlado imao je sina Đorđa, dok ne postoje podaci o porodici brata Zdravka.
Nikola je osnovnu školu završio 1918. u Vrbljanima gdje mu je otac bio sveštenik, kao i djed Mile koji je u Vrbljanima i sahranjen. Nikola je 1930. godine kao najbolji student Teološkog fakulteta u Beogradu imenovan za suplenta u Gimnaziji u Bijeljini, da bi četiri godine kasnije postao profesor Državne gimnazije u ovom gradu – objašnjava Vladimir Nikolinu “vezu” sa semberskim gradom.
U Sitnici postoji još uvijek rodna kuća Nikole Mačkića, umjesto jelove šindre, prekrivena salonitnim pločama. Doskora je u toj kući živjela rodica Grozda, kći Tome Mačkića, umrla je, a najbliži rođak heroja sa kragujavačkih Šumarica, teško bolesni Dane Mačkić, živi negdje u Zagrebu. Porodice Vladimira i Slobodana Mačkića u Sitnici, te Jove i Mirka Mačkića u Mačkićima podno Grede, Mačkića pećine, Glavičića stijene i Crljenog kamena u raskošnoj ljepoti banjičke kotline sa šljivicima, mlinovima, ovcama i tamburama čuvaju ognjišta, slavu, duh i rodoljublje plemena iz koga je potekao herojski profesor kragujevačke gimnazije Nikola Mačkić.
Spasio šesti razred
Kada su gestapovske, kolјačke i lјotićevske rulјe vršeći masovna hapšenja prodrle u gimnaziju, Mačkić je potpuno svjestan šta znači ova iznenadna posjeta. Bio je na času u VI razredu. Saznavši da banditi puštaju na jedna vrata nižeškolce, a one od V razreda naviše zajedno sa nastavnicima hapse i odvode na glavnu kapiju, on je prisebno i hladnokrvno naredio šestoškolcima da promjene brojeve na kapama i da od broja VI naprave IV. Đaci su to u najvećoj brzini i učinili, izašli na sporedan izlaz sa drugovima nižih razreda na ulicu — u život. Sa ostalim đacima i cijelim nastavničkim zborom Mačkića su protjerali fašistički vojnici kroz Kragujevac i odveli u vojničke barake nedaleko od grada.
Ni poslјednju noć nije posvetio sebi. Sokolio je i bodrio đake i okolinu u šumaričkoj baraci. Sjutradan je počelo masovno strijeljanje. U dva maha neki njemački oficir bio je volјan da Mačkića pusti kući (jedno što je znao njemački, drugo što je imao legitimaciju N. D. H.). Nikola mu je odgovorio: »Hoću ali pod jednim uslovom. Da pustite i moje đake«. Švapska zvijer nije imala srca i Mačkić je dodao: »Sa njima sam i do danas dijelio sudbiiu, to ću učiniti i danas«. Zatim je zagrlјen sa svojim đacima izašao pred švapski mitralјez dostojanstven i pribran i umro muški, smrću čestita čovjeka — pravog narodnog učitelјa… Tog dana pao je časno, kao što je časno i živio, prvoborac nauke u službi narodu Nikola Mačkić- zapisao je 1946.godine Vlajko Ubavić u Kalendaru Srpskog prosvjetnog kulturnog društva »Prosvjeta«.
Spasio šesti razred
Kada su gestapovske, kolјačke i lјotićevske rulјe vršeći masovna hapšenja prodrle u gimnaziju, Mačkić je potpuno svjestan šta znači ova iznenadna posjeta. Bio je na času u VI razredu. Saznavši da banditi puštaju na jedna vrata nižeškolce, a one od V razreda naviše zajedno sa nastavnicima hapse i odvode na glavnu kapiju, on je prisebno i hladnokrvno naredio šestoškolcima da promjene brojeve na kapama i da od broja VI naprave IV. Đaci su to u najvećoj brzini i učinili, izašli na sporedan izlaz sa drugovima nižih razreda na ulicu — u život. Sa ostalim đacima i cijelim nastavničkim zborom Mačkića su protjerali fašistički vojnici kroz Kragujevac i odveli u vojničke barake nedaleko od grada.
Ni poslјednju noć nije posvetio sebi. Sokolio je i bodrio đake i okolinu u šumaričkoj baraci. Sjutradan je počelo masovno strijeljanje. U dva maha neki njemački oficir bio je volјan da Mačkića pusti kući (jedno što je znao njemački, drugo što je imao legitimaciju N. D. H.). Nikola mu je odgovorio: »Hoću ali pod jednim uslovom. Da pustite i moje đake«. Švapska zvijer nije imala srca i Mačkić je dodao: »Sa njima sam i do danas dijelio sudbiiu, to ću učiniti i danas«. Zatim je zagrlјen sa svojim đacima izašao pred švapski mitralјez dostojanstven i pribran i umro muški, smrću čestita čovjeka — pravog narodnog učitelјa… Tog dana pao je časno, kao što je časno i živio, prvoborac nauke u službi narodu Nikola Mačkić- zapisao je 1946.godine Vlajko Ubavić u Kalendaru Srpskog prosvjetnog kulturnog društva »Prosvjeta«.
Izvor: Al jazeera
0 Primjedbe