Katastrofalne poplave koje su nas zadesile pretprošlog maja bile su događaj koji je najviše uznemirio, šokirao i uzdrmao, ne samo Bosnu i Hercegovinu, nego i cijelu regiju. Kada je sredinom maja 2014. godine kiša počela padati, danima nije prestajala.
U prva dva dana, iz korita su se izlile rijeke Bosna, Drina, Sana, Sava, Vrbas i druge. Poplavljeni su Doboj, Maglaj, Šamac, Orašje, Domaljevac, Odžak, Brčko, Derventa, Tuzla, Prijedor, Travnik, Janja, Bijeljina, Zenica, Živinice, Vareš, Zavidovići, Ključ, Banjaluka, Čelinac i mnoga druga mjesta i naselja. Ugroženo je bilo područje uz rijeku Savu. Do nekih mjesta moglo se doći samo čamcem ili helikopterom. U to vrijeme, u poplavljenim mjestima bilo je bolje imati gumeni čamac, nego najskuplji automobil.
Tih je dana prevladala ljudskost, tih smo dana pomagali prvom komšiji, zvao se on Stipe, Savo ili Ahmet. Tih smo dana bili jedni drugima ljudi.Nesreća koja je zadesila ovu zemlju dokaz je da je saradnja među običnim ljudima moguća. Solidarnost i međusobna pomoć nas običnih ljudi ostaje kao imperativ i godinu dana nakon nesreće koja nas je zadesila.
Tim povodom razgovarali smo sa Vehidom Šehićem, predsjednikom Foruma građana Tuzle koji je partnerska je organizacija na USAID-ovom projektu PRO-Budućnost čiji je cilj da se ponovo izgradi povjerenje i razumijevanje među građanima svih nacija u BiH.
Šta smo naučili iz tih dana kada smo jedni drugima bili ljudi? Za vrijeme katastrofalnih poplava, ljudi su prelazili granice, pomagali jedni drugima… Kako ste Vi vidjeli te dane katastrofe u BiH u kontekstu pomaganja jednih drugima?
Ja ću uzeti dva događaja koja su za mene jako bitna. Jedan su katastrofalne poplave, gdje je, nažalost, bilo i ljudskih žrtava, materijalne štete su bile ogromne, gdje su konačno građani BiH shvatili da su ljudi i da imaju ljudsku potrebu da pomognu onome ko je u nevolji, da pomognu jedni drugima. Poplave su pokazale da ne postoje etničke granice u glavama ljudi, da ne postoje ni kantonalne, ni entitetske granice. Poplave su bile takvih razmjera da nismo imali ni granice sa Evropskom unijom, s obzirom da su poplave zahvatile i Hrvatsku, i tada su obični ljudi pokazali svoje veliko srce i vratili su ono što je karakterisalo način života, filozofiju komšiluka, gdje ti je komšija najpreči, da ne gledaš ko je i šta je, nego da gledaš čovjeka kojem je potrebna pomoć. Tu je izražena jedna velika solidarnost. Pomagali su i ljudi iz Hercegovine, suosjećali su sa velikom tragedijom koja je zadesila taj dio stanovništva. Mladi ljudi koji su išli pomagati iz Tuzle u Doboj, u Bijeljinu… Mi smo i vezani za Bijeljinu, ja sam išao u Bijeljinu… Vidjeli smo da se može biti čovjek, da se može biti izvorno ljudsko biće koje ima svoje potrebe i u tom su trenutku ljudi zaboravili da je primarno biti Bošnjak, Srbin, Hrvat, i to je ono što je pobudilo nadu među ljudima. Ono što je jako dobro, hodajući i dalje po BiH, vidim da je to ostavilo pozitivnog traga, da su se ljudi u tom trenutku osvijestili, jer dok je politika stigla da im pomogne, a upitno je koliko im je uopšte pomogla, da nije bilo tih običnih ljudi, sigurno bi tragedija bila daleko veća. To je ono što je mene i obradovalo, ali sa druge strane i zaboljelo, zašto se mora dozvoliti tragedija da budemo ljudi? Onda jedan drugi momenat koji se desio skoro, to je jedan lijepi trenutak kada su naši mladi košarkaši iznenadili sve svojim odnosom između sebe, kao igrači koji su bodrili jedni druge, koji su faktički ujedinili građane Bosne i Hercegovine. Jer to je u pravom smislu bosansko-hercegovačka reprezentacija, jer ima igrača iz čitave BiH. Oni su disali jednom dušom, disali kao djeca koja, vidim, poštuju jedni druge, i to mi je isto probudilo nadu da nije ubijeno ono što predstavlja filozofija komšiluka kao način života.
Komšiluk treba njegovati…
Da i meni je drago da ljudi izlaze polako iz svojih etničkih torova, jer kad živite puno u toru, znate, počne smrditi… treba provjetravati i to je prirodna pojava. Ljudi su shvatili da ipak treba biti čovjek, da nije najbitnije ono ko si i šta si, nego kakav si, i upravo to ‘kakav si’ počinje povezivati ljude i to je ona nada da će doći do razumijevanja između jednih i drugih i do izgradnje pomirenja koje je nama neophodno. A kad se govori o pomirenju, to je ipak individualni čin pojedinca, a mi ovdje stvaramo ambijent da ljudi razumiju jedni druge kada je u pitanju naša neslavna prošlost, da shvate bol drugog, da se stvara zajednička empatija prema svim žrtvama, bez obzira kojoj nominaciji pripadali, i da se stvara kritički odnos prema svima onima koji su se ogriješili o međunarodno humanitarno pravo i činili zločin, da ne mogu biti nacionalni heroji. Stvara se nešto što je po meni jako pozitivno i što treba njegovati, a onda će pomirenje samo doći. Ako analiziramo odnose unutar ovih država, ove četiri države Dejtonskog sporazuma, ljudi komuniciraju i možemo reći da mir postoji. Pomirenje je nešto što se izvodi iz riječi mir, ali smo svjesni činjenice da postoji duboko nerazumijevanje. Ako nemate razumijevanje, onda nemate povjerenje, koje je temelj opstojnosti porodice, društva, države…
U kontekstu izgradnje mira, čini se da su ljudi u tom periodu počeli jedni drugima neobično vjerovati, za razliku od priča koje pričaju političari da je uvijek ona druga strana neprijateljska. Jeste da je ljude muka natjerala, ali ima li tu onog iskrenog povjerenja u svog komšiju? Mi smo radili reportaže iz svih tih gradova i ljudi su uvijek to prvo naglašavali… U Šamcu su nam prvo rekli da im je pomoć došla iz Gradačca… Kako objašnjavate to da su odjednom tako lako počeli jedni drugima vjerovati?
Pa, ne bih bio toliko optimističan, to je ipak bio jedan trenutak tragedije i straha i oni su gledali čovjeka koji im pomaže, a ne čovjeka koje je nacije ili vjeroispovijesti, jer im je tada najvažnije bilo da im se pruži pomoć. To je samo dokaz da to povjerenje nije ubijeno do kraja, ali povjerenje se gradi, ono se vrlo lako izgubi. Mi smo imali mnogo toga u našoj nedavnoj prošlosti gdje je došlo do nepovjerenja, ali ovo je najbolji početak ponovne izgradnje povjerenja, njegove reinkarnacije u odnosima među ljudima. Povjerenje je sve veće i veće i meni je drago što su se oni oduprli zovu politike… Mi vrlo često obične ljude optužujemo jer vrlo često donose odluke u korist svoje štete, sa katastrofalnim posljedicama, ali, nemojte zaboraviti, kada vi 25 godina kreirate određeno mjenje, određeni društveni ambijent, gdje mu dajete lažne vrijednosti života, on to prihvati kao nešto normalno, ne razmišljajući da će u krajnjem slučaju njega to koštati… Oni će i glasati i govoriti neke stvari koje suštinski ne misle… Mi moramo osloboditi ljude da budu pojedinci, da budu ljudi sa svojim identitetom i integritetom, da imaju svoj stav, a ne dozvoliti da im ga neko drugi kreira. To nije problem samo u BiH, to je problem i u našem susjedstvu.
Ta 2014. godina kada su se desile poplave bila je ujedno i izborna godina. Mislite li da su te poplave mogle poljuljati planove za onu retoriku koja je karakteristična pred naše izbore? Političari su se vrlo brzo mobilisali i udarili spin koji bi mogao poljuljati ovo povjerenje i ovu solidarnost o kojoj pričamo.
Pa, ako pogledate rezultate izbora, ipak nisu uspjeli poljuljati taj početak izgradnje povjerenja, koliko god su se oni trudili. S tim da moramo reći da je jedna retorika bila u Republici Srpskoj, a druga u Federaciji, gdje je situacija daleko složenija, gdje je daleko više stranaka koje se bore za vlast.
Ono što vrlo često čujemo u našem javnom prostoru je ‘nesporazumi među političarima’. Ja uvijek volim isticati da među njima postoji sporazum da prave nesporazume. Nije to ništa slučajno i upravo je to problem za nas obične građane da shvatimo da se oni sporazumiju da stvaraju određene političke krizne momente, jer to je nešto što je oprobani recept, što njih ostavlja na vlasti, ako stvaraju neke probleme unutar etničkih odnosa, koji su danas nažalost još uvijek dominantni.
Malo su to izbrisale katastrofalne poplave, pa se zaboravilo ko je ko, i tu treba stvarati imunološki sistem protiv takvog stava. Političari koji uvijek govore u nekoj ugroženosti, a istovremeno živimo u jednom apsolutno socijalno nepravednom društvu, gdje većina živi na način kako živi, dok manjina, koristeći i zloupotrebljavajući taj takozvani vitalni nacionalni interes i ugroženost određene etničke grupe, izuzetno dobro živi. Taj njihov patriotizam je lažni, za koji ja često volim reći da je ‘patriotizam do posljednje marke u BiH’ i tu će patriotizam prestati. A istovremeno pokazuju da ono što državu čini državom, što je čini pravednom državom jeste taj ustavni patriotizam, gdje poštuješ ustav i zakone države, to kod nas apsolutno ne postoji.
Možemo li mi tu solidarnost iskoristiti u vremenu nekatastrofa, u vremenu dobra, i kako ga iskoristiti?
Mi moramo opet vratiti svijest da ta solidarnost čuči u svakom čovjeku. To mora biti sastavni dio našeg života, naše ličnosti, mora se pokazivati solidarnost i u situacijama koje nisu tako tragične i katastrofalne kao što su bile poplave. Jer ako ćemo biti solidarni i ljudi jedni prema drugima samo kad su katastrofe, od toga nema ništa. Treba uvijek podsjećati na ono što naši stari ljudi kažu ‘kad misliš da ti je najbolje, stavi neki kamenčić u cipelu da te žulja’, da shvatiš da može doći i neko drugo vrijeme. Mi bolujemo od te opake bolesti koja se zove zaboravnost. Treba upravo afirmisati tu solidarnost, da ona mora biti nešto što predstavlja normalan način života, a ne da bude eksces samo kad se nešto tragično desi.
(Danas.info/Intervju preuzet sa portala Buka/Razgovarao Elvir Padalović)
0 Primjedbe